Valerijan Žujo

ABDURAHMAN-PAŠIN KRVAVI RAMAZAN

Prije, može biti, tridesetak godina, jedan moj poznanik boravio je nekoliko dana u Stambolu na Bosforu. Pronašao je izvrstan mali hotel na Galati, sa pogledom na historiju oličenu u kvartu Sultan Ahmet. Vlasnik hotela bio je čovjek našeg porijekla (od Višegrada). Odlično je govorio naš jezik, razumljivo s ponekim arhaizmom. Osim upravljanjem hotelom, što mu je donosilo zavidan prihod, čovo se intenzivno bavio historijom i to u prvom redu položajem Bosne u osmanskom sistemu. Čak je bio i vanjski saradnik Turske Akademije nauka u Ankari (TÜBA). Elem, njegova teza je bila, da Osmansko Carstvo nikada ne bi propalo, da jedna između provincija te goleme države nije bila  upravo Bosna. Razlog je, po  njegovom mišljenju, jednostavan. Na jednoj strani u carsku haznu su neuredno pristizali prihodi iz Bosne, a bilo je godina i godina, kad nisu pristizali nikako, a na drugoj strani, padišah je stalno slao kaznene ekspedicije, ne bi li bosanske prilike doveo u red. Carstvo je nakon višestoljetnog takvog iskustva, prosto kolabiralo. I pomenuti moj poznanik je ugledan naučnik iz oblasti organske hemije, pa iako na historijskom polju ne bijaše na svom terenu, u prvi mah mu je sve zazvučalo kao dosjetka. No, nakon što su se dojmovi slegli, teza mu se učinila sasvim utemeljenom. Ja sam, dakako, kao laik, tu odgonetku otprve prihvatio. Ako pažnju usmjerimo samo na trajno nemirne, neposlušne, prgave i u svojim marifetlucima bezgranično maštovite i preduzimljive Sarajlije, eto, dovoljnog razloga za carske nesanice. Sultan Mahmud II, pritisnut golemim vanjskim i unutarnjim pritiscima, a po savjetu svog divana odluči da u započetim reformama istraje i spasi što se spasti da. Najodlučniji njegov potez bilo je ukidanje janjičarskog reda fermanom izdatim u junu 1826. godine.

To je i u glavi i u srce pogodilo Sarajevo, grad janjičara i esnaflija, enfant terrible među osmanskim centrima. Janjičari u Carigradu, sa svojim pretorijanskim navadama, možda su sultana i Portu više plašili, ali najtvrđi orah, pokazalo se, bijaše Sarajevo. Zadaću smirivanja nepokornog grada i cijele Bosne, car krajem 1826. godine povjeri beogradskom muhafizu, Abdurahman-paši, koji na listi neprijatelja Sarajeva, visoko kotira zbog razmjera svojih zlodjela, rame uz rame sa Dželalijom, Derendelijom, Ruždi-pašom, Omer-pašom Latasom...Novi vezir je namjeravao doći ravno u Sarajevo, a ne rješavati problem dopisujući se sa sarajevskim prvacima iz Travnika. Zarad nekih poslova, Abdurahmanov dolazak se bio otegao. U međuvremenu janjičari prevršiše mjeru kamenovavši jednog između najuglednijih ljudi u gradu, nekib-ul-ešrafa (zastupnika interesa potomaka Muhammeda a.s.), Seid Mustafu Nuri efendiju Šerifovića, oca čuvenog Fadil-paše Šerifovića. Nuri efendija nije htio podržati buntovnike i ostao je vjeran sultanu. Početkom marta 1827. godine, Abdurahman-paša još ne bijaše stigao u Sarajevo. Iz Zvornika je poručio da mu na noge dođu: Ibrahim-aga Bakarević, Fejzulah-aga Turnadžija, Mustafaga Tahmiščija, Vejsilaga Imaretović, Hadži Abdulah-aga Kobić, Abdulah efendija Fočo...Potom, vezirovi ljudi uhvatiše i okovane dovedoše u Zvornik još: janjičarskog agu Alijagu Ruščukliju, Ibrahima Pinju barjaktara, Mustafagu Bakarevića i Sulejmanagu Tahmiščiju. Kolovođe, Pinju, Ruščukliju, obojicu Tahmiščija, Ibrahim-agu Bakarevića i Fejzulah-agu Turnadžiju, Abdurahman-paša pogubi i njihove glave posla u Stambol. Da je i na tome ostalo, ovaj vezir bi visoko kotirao kao glavosječa. Ali, njemu bi malo, što je skinuo tolike glave i udario teške globe, uprospastivši privredu grada. Bilo mu je malo, što je, po dolasku u Sarajevo, naredio da se poruše brojne kafane, kao mjesto kovanja zavjera protiv vlasti i da im se razvale kahve-odžaci...Zločinac je odlučio da osim života i imetka, Sarajlijama uništi i dostojanstvo. Sačekao je prvu ramazansku noć 1827. godine, da bi u tvrđavi posjekao dvadeset i pet janjičara i izbacio njihova tijela pred kapiju...I tako, iz noći u noć, ne hajući ni za Boga, ni za ljude, Abdurahman je klao tokom cijelog svetog mjeseca...

(Digresija: Gledao sam u vrijeme opsade Sarajeva 1992-1995. godine, razne nedovršene tipove karikaturalnog izgleda, sa prijetećim akreditacijama. Oni, uglavnom, nisu imali posebne veze sa odbranom grada, ali jesu sa teroriziranjem Sarajlija. Iz njihovih očiju isijavala je blasfemična poruka: „Ja sam sada Bog i batina!“...biva, i onaj ko kažnjava i ono čime se kažnjava...Jašta radi.).

Pravde ima u tome, što silnik, ponižavajući žrtvu, zapravo kopa vlstiti grob. Zlo postane u tolikoj mjeri nepodnošljivo, da  dođe do onog obrta, koji makar malko djeluje kao utjeha. U petak, 8. juna 1828. godine, Abdurahman-paša naredi da se pohvataju prvaci Visočaka, koji su bili došli u Sarajevsko polje, gdje se skupljala carska vojska za popunjavanje garnizona u Srbiji. Vezir je želio razdvojiti Visočake i Sarajlije, pa ako bude trebalo, okrenuti jedne protiv drugih. U svom stilu, odmah naredi da uhvaćene Visočake pogube. Okupljena vojska i narod se suprotstavi ovoj naredbi. Nastade pometnja u kojoj poginu nekoliko pašinih ljudi i nekoliko Sarajlija. Paša se povuče i naredi da se izvuku topovi pred Konak i okrenu prema gradu. Nakon prvih plotuna, koji ne načiniše veću štetu, Sarajlije su krenule u konačan obračun. Ispuha sva Abdurahmanova nadmenost i on se sakri u Konak. Nekoliko dana bilo je napetosti i sporadične paljbe. Nije više moglo biti nikakvog sporazuma. Sarajlije mu poručiše da se odmah gubi iz grada, što ovaj navrat-nanos i uradi. Nije Mejlijinoj kletvi izmakao ni goropadni Abdurahman. Nakon što ga je sultan svrgnuo, susrete ga carski kapidži-baša sa katil-fermanom...Abdurahmanovu glavu odnese pred padišahove noge...U pamet se!

Kad se podvuče crta, ako je i bilo razloga za kažnjavanje Sarajlija, sa stanovišta vlasti u Stambolu, zašto toliko okrutnosti, krvi, progona, nepodnošljivih globa, perverznog iživljavanja...a, i o kafanama bi se moglo razgovarati...

HADŽI HAFIZ SALIH VILAJETOVIĆ
HADŽI-LOJO

U vrijeme društvenih pometnji i prevrata, naglo se namnože gromoglasni branitelji naroda, države, „našeg načina življenja“, „naše tradicije“, naše vjere i morala“... Za tom vrstom ekshibicionizma, posežu i učeni i polupismeni. Od vulgarnog patriotizma, uvijek se dobro živjelo. Počesto, prečesto, nazdravičarski patrioti, bukači koji u trans padaju pri pomenu voljene im domovine, istoj toj domovini nanesu golemu štetu...Iza nas je još jedno strašno bosanskohercegovačko razdoblje, čije odjeke vrijeme ne stišava. Bilo  je i strašno i pogano. Vrijeme bez slave...Puno laži i obmana, puno krvi i razaranja, puno poniženja i sveopće mizerije...Samo je slava izostala. „Plaha vakta, ko obraza nema!“

Prije stotinu i pedeset godina, na sarajevskoj javnoj sceni pojavio se jedan volšebnik, koji je po svemu rodonačelnik sarajevskih histeričnih uličnih tribuna i fukare duhom i moralom, pošasti što je u svim previranjima kaljala obraz gradu, kabadahilukom, gramzljivošću, erupcijama mržnje...Ime mu je Salih, a svijet je ugledao 1834. godine u porodici Vilajetović, u Bardakčijama, mahali u čijem je središtu džamija Pačadži hadži-Nesuha. Vilajetovići su generacijama bili ugledni imami, a Avdaga Vilajetović bijaše najglasovitiji sarajevski narodni hirurg, beber. Zahvaljujući tom porodičnom ozračju, Salih završi mekteb i izuči hifz, postade, biva, hafiz. To mu je omogućilo da postane imamom džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u Logavini. Kad se ovome dodaju i neka njegova dobročinstva iz rane mladosti, sve je ukazivalo na dobar ishod i čestit život. No, žestoka i razorna Salihova priroda, ispolji se u više navrata. On je bio fanatični zagovornik feudalnih odnosa, neprijatelj svih reformi i liberalizacije, koja je započela ukidanjem janjičarskog reda. Duboko i temeljito mrzio je pravoslavne i katolike. Vlast je primijenjivala različite metode, da ga obuzda. Čak ga je poslala i na hadžiluk, da ga se, makar kraće vrijeme, kutariše. Ode Salih na Ćabu, a vrati se Hadži-Salih. Ni to ne pomože. Već 1863. godine, kada, na temelju carskog fermana započe gradnja Saborne crkve u Sarajevu, hadži-Salih Vilajetović okupi grupu sličnih ekstremista, te s njima poče terorisati Sarajlije, u prvom redu pravoslavne i katolike. Prosvijećenom i odlučnom bosanskom valiji,Topal Šerif Osman-paši dodija ovaj nasilnik i galamdžija, pa ga progna u Novi Pazar. Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, kada je osmanskoj upravi u Bosni i Hercegovini bila preostala još samo nepuna decenija, nastadoše nemiri u Carevini, što Hadži-Salih iskoristi i vrati se u Sarajevo. Mjesecima prije posvećenja Saborne crkve, on je sa istomišljenicima otvoreno i uporno propagirao mržnju prema nemuslimanima i umjerenim muslimanima, a posebice prema, kako ju je on vidio, izdajničkoj vlasti. Novi bosanski namjesnik Mehmed Asim-paša, morao je maknuti bukača s ulice. Postavio ga je za imama u zaptijsku kasarnu, a zapravo lišio slobode kretanja. Ovaj neobični čovjek imao je džinovski stas i golemu snagu. U onovremenom sarajevskom govoru, takve su nazivali „lojama“. Hadži hafiz Salih Vilajetović, postade jednostavno Hadži-Lojo, miljenik i predvodnik svjetine. U rasulu vlasti, a bogami i pameti, nakon Bosanskohercegovačkog ustanka 1875. godine, hadžija se odao švercu, hajdučiji i huškanju na nemuslimane. Pozlata hafiza, imama i hadžije, nije mogla sakriti Salihove nepodobštine. Provodio je teror sve do Tuzle i Bijeljine, krao i preprodavao konje i goveda, etc, etc... posebno veliku dobit imao je od šverca duhanom. U to vrijeme je nastala i izreka: „Šerijat na srijedu, duhan na hrpe!“.
Koje razmjere je imalo Hadži-Lojino hajdukovanje i razbojništvo, kazuje i činjenica, da je valija u potjeru za njim poslao 180 ljudi.

Sa ovakvim renomeom, dočekao je Salih i godinu Berlinskog kongresa. Kada je bilo izvjesno, da će Austro-Ugarska okupirati Bosnu i Hercegovinu, sarajevski uglednici svih vjera i tradicija, počeli su se dogovarati o tome šta im je činiti. Tada se dogodio jedan uzlet, koji govoreći o ovim previranjima, uglavnom previdimo. Naime, 28. jula 1878. godine Narodna vlada, formirana u Sarajevu, proglasila je smjenu valije Mazhar-paše i kraj višestoljetne osmanske uprave. Tako je, istina jedva nekoliko nedjelja, Bosne i Hercegovina bila slobodna i samostalna. Ovo je činjenica od prvorazredne važnosti. Narodna vlada je organizirala otpor. Istinsko patriotsko raspoloženje obuzelo je sve Sarajlije i muslimane i pravoslavne, ali i istaknutije katolike. Tada se kao snažan remetilački faktor pojavio nezaobilazni Hadži-Lojo. Provalio je u zatvor i pustio okorjele zlikovce, opljačkao je magacine oružja, hrane i druge robe i svjetinu pridobivao dijeleći opljačkano...Što li mi je ovaj recept poznat...Dakako, kad je bio poslan na bojište, zbrisao je i vratio se u Sarajevo. Narodna vlada nije znala kako izaći nakraj s ovom nepogodom. Kad su ga pozvali da se očituje, hadžija se sam ranio u nogu, e da bi izazvao samilost. Ranu mu je previo neki berber na Baščaršiji. U noći, između 16. i 17. avgusta, Hadži-Lojo je pobjegao u selo Miošiće, kraj Prače. Ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica, na temelju austrougarskih i bosanskohercegovačkih izvora, da je „vođa otpora austrougarskoj okupaciji“, prvog neprijateljskog vojnika vidio tek 2. oktobra 1878. godine, punih četrdeset i pet dana nakon što je general Josip Filipović, savladavši junački otpor Sarajlija i masakrirajući ih po ulicama i u njihovim kućama i džamijama, pozdravio austrougarsku zastavu n Vratničkoj utvrdi.

Kako je nastao mit o junaku Hadži-Loji. Jednostavno, populističkim i galamdžijskim metodama Salih je zadobio fukaru, a austrougarska propaganda je proizvela papirnog vođu otpora, objavljujući brojne novinske tekstove i Hadži-Lojine portrete. I, mada je Hadži-Salih Vilajetović bio osuđen na smrt, pa onda pomilovan, mada su ga proganjale dvije carevine, mada je odrobijao u Terezinu, u istoj ćeliji u kojoj će kasnije skončati Gavrilo Princip, za njega se ova razbojnička storija završila povoljno. Kupljena mu je kuća u Meki i postao je, sultanovom odlukom imam jedne tamošnje džamije. A to što su brojni ljudi ostali i bez domovine i bez imovine i bez glave, nikom ništa.

Još i ovo. Kaže meni jedan poznanik, nakon što je odgledao kraći dokumentarni film o Hadži-Loji, koji sam realizirao u okviru serije „Leksikon Sarajeva“:

„Jesi li baš morao onako naružiti Hadži-Loju...Kakav je god, naš je.“

Mogao sam mu reći i rekao sam samo:

GENERAL JOSIP FILIPOVIĆ

FILIPOVIĆ, baron JOSIP (JOSEF FREIHERR PHILIPPOVICH VON PHILIPPSBERG) (Gospić, Hrvatska, 28. 4. 1819-Prag, 6. 8. 1889), artiljerijski general. Bio je glavnokomandujući okupacionih austrougarskih trupa, koje su 19.8.1878. godine zauzele Sarajevo. Istoga dana Filipović je imenovao general-majora Emerika Kajfela (Emerich Keiffel) zapovjednikom grada. General Filipović boravio je u Sarajevu do 2.12.1878. godine, kada je opozvan. Velika kasarna podno Bistrika i trg ispred nje, nosili su početkom austrougarske uprave Filipovićevo ime. Generalu Filipoviću je 13.11.1878. godine uručena diploma, kojom ga Gradsko zastupstvo proglašava prvim Počasnim građaninom Grada Sarajeva.

Ozbiljne novine ne čekaju da se nešto krupno dogodi, da bi o tome na vrat-na nos pisale. Za ono što očigledno predstoji, unaprijed su pripremljene analize, prikupljene izjave, izvedeni zaključci. Za naročito poznate i važne, a stare i boležljive, in memoriam je u ladici. Tako je bečka i peštanska štampa, nakon Berlinskog kongresa, bila spremna da pokrije ulazak carskih i kraljevskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, u avgustu 1878. godine. Smatralo se da će to biti jednostavna zadaća, veseo paradni ulazak u egzotičnu zemlju, napaćenu, koliko sveopćom bijedom, toliko nesposobnošću i nemarom dotadašnje osmanske uprave. Nastupala je ledeno proračunata, beskrajno ambiciozna i bezgranično pohlepna Austro-Ugarska, a odstupala umorna, letargična i rezignirana Osmanska Carevina. Sve bijaše u okvirima starog habsburškog scenarija Drang nach Osten iliti Prodor na Istok. No, izvedba te operete zapela je odmah nakon prelaska rijeke Save. Ekspedicioni austrougarski 13. korpus, posebno oformljen za ovu svrhu, nije bio dočekan cvijećem. Započela je kratka, ali krvava epizoda, sa krupnim političkim, ekonomskim i općekulturnim posljedicama. Izostade iznenađenje, na čijim krilima je svojevremeno Eugen Savojski začas stigao do Šeher-Sarajeva, opljačkao ga i sažegao. Gle, čuda, Bosanci i Hercegovci, koji se taman bijahu kutarisali Osmanlija, odvažno i žestoko dočekaše šarenu i dobro opremljenu armadu, na čijem je čelu bio feldzeugmeister (general artiljerije) Josip Filipović (Joseph Freiherr Philippović von Philippsberg). Snažan, iako u osnovi beznadan otpor, razgnjevio je generala Filipovića u tolikoj mjeri, da ga je bijes tresao za sve vrijeme njegovog boravka u Sarajevu. Evo, nekoliko dokumentarnih detalja, iz kojih je sasvim jasno zašto na listi neprijatelja Sarajeva, general i baron Filipović, visoko kotira. Prvo, planirao je svečano ući u grad 18. avgusta na rođendan cara i kralja Franje Josipa I, te tako Bosnu i Hercegovinu i njen glavni grad, izručiti caru kao rođendanski dar. Dogodilo se to, ipak, sutradan, 19. avgusta uz paljevinu kuća i džamija i masakr Sarajlija...ne samo branitelja grada, nego i žena i djece i staraca. U izvještaju caru Franji Josipu, Filipović, između ostalog veli: „...tu se stvori borba, jedna od onih koja se kao najgroznija zamisliti može. Iz svake kuće, iz svakog prozora, iz svake pukotine na vratima, pucano je na naše čete; štaviše i same žene učestvovale su u tome. Vojnička bolnica koja se skoro na zapadnom kraju nalazi, puna bolesnih i ranjenih pobunjenika, učestvovala je u borbi, koja je do jednog sahata i 30 minuta trajala. Nevjerovatna pojava divljeg fanatizma predstavljaše se, i samo dobrodušnosti, ali i disciplini naših četa ima se zahvaliti da varoš znatnije oštećena ne bješe. Ipak je, nekoliko kuća, plijenom plamena postalo. Naš gubitak, nije nažalost neznatan.“

Nešto precizniji su izvještaji neposrednih učesnika u boju. Jedan je zabilježio: „Mi pođosmo dalje i stigosmo na most na potoku Koševo i do susjedne velike džamije. Ovdje su naši vojnici imali muke. Džamija je bila jako zaposjednuta i uređena za odbranu. I ovdje je učestvovalo u borbi više žena, koje su pucale na naše ljude s munare i bacale na njih kamenje. Kad je džamija osvojena na juriš, pobacali su ogorčeni vojnici ove žene s munare, gdje ih naši dolje dotukoše.“ Drugi svjedoči: „...a, onda otpoče opće nastupanje na grad, u kom se razvi, od kuće do kuće, strašan i težak boj, u kome su učestvovali i muškarci i žene. Iz svakog prozora, iz svakog otvora, pucalo se na naše vojnike, koji su onda ubijali sve što im se suprostavljalo. Mnoge kuće iz kojih se pucalo izgoriše i često pokopaše svoje stanovnike...“ Zvanični austrougarski izvori kazuju o više od hiljadu ubijenih Sarajlija u jednom jedinom danu. Ako se imaju na umu tadašnja oružja i oruđa, to je bio jeziv pokolj. Ljudi su kasapljeni bajonetama po sokacima, živi spaljivani u kućama...Slikari koji su pratili Filipovićevu armiju, ostavili su brojne dokumentarne crteže i akvarele o ovoj nesreći Šehera. Jedan od najuglednijih ljudi u Sarajevu tog vremena, fra Grgo Martić, predložio je vjerskim  zajednicama da odu baronu Filipoviću na poklonjenje. Iz više izvora je poznato, da je pobjednik posebno primio katolike, a na muslimane, pravoslavne i Jevreje izderao se uz brojne i teške uvrede. Arhimandrit Savo Kosanović (pod pseudonimom Protopop Nedjeljko), bilježi, da se Josip Filipović muslimanima obratio gromkim glasom:

„A, vi, lopovi i skotovi, vi hrđe i kukavice! Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što sae ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće. a zašto junački i pošteno ne objaviste rat, nego kurvinski i lopovski?! Pokazaću ja vama silu Austrije, buntovnici i skotovi.“

Zločin nad gradom, nakon gušenja otpora, nastavljen je. Zaveden je vojno-policijski režim. Dovedeni su žandarmi, serežani iz Hrvatske. Pohapšeno je nekoliko stotina ljudi i internirano u Olomuc. Istaknutiji branitelji, poput muderisa Kuršumlije medrese Muhamed-efendije Hadžijamakovića, Abdulah-efendije Kaukčije, te Hadži-Abdage Halačevića...pogubljeni su. Filipović je naredio da se rekvirira oko dvije stotine, uglavnom muslimanskih kuća i u njih smjesti vojska. Što je najgore, naredio je da vojska za smještaj ljudstva, materijala i konja zaposjedne dvadeset i pet sarajevskih džamija.

Baron Filipović, čija je porodica porijeklom iz Bosne, zagovarao je ideju priključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i naglašeno favorizirao katolike. Osim svojim osobnim uvjerenjima, on se pri tom rukovodio i jednim aktom Hrvatskog sabora, jednom adresom koja je usvojena na saborskom zasjedanju 28. septembra 1878. godine i u kojoj stoji:

„Zadatak, koji je Monarhija preuzela okupacijom Bosne i Hercegovine, mogao bi se trajno osigurati samo onda, ako se ustroj zadobivene pokrajine malo po malo tako udesi, kako bi se vremenom mogao pripojiti na ustroj Kraljevine Hrvatske, Salvonije i Dalmacije u njihovom državno-pravnom odnošenju prema Kraljevini Ugarskoj.“

Filipović se u ovoj svojoj raboti nije osvrtao ni na ozbiljna upozorenja iz Beča. On je bio sačinio j

edan dokument u kojem pomenute ideje do u tančine razradio. Nakon što je stavove odbio izmijeniti uprkos izravnoj intervenciji carevog ađutanta generala Beka (Beck), opozvan je i 2. decembra 1878. godine, napustio je Sarajevo.

DABOGDA TE ČUVAO JASUŠI AKAŠI!

Kuda prođe Jasuši Akaši, tu trava ne raste...Raste, raste, ali na grobljima. Nakon što je 1992. godine ovaj hladni i proračunati birokrat imenovan specijalnim izaslanikom generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju, Sarajlije su se ponadale skorom rješenju i za svoj grad i za svoju domovinu. Pri tom je smetnuto s uma, da je čovo došao ravno iz Kambodže, gdje je također, spasavao mir i ljudske živote, ne spasivši ni jedno, ni drugo.

U Sarajevu su umirali ljudi, ali nikada nije umro humor. Tom dragocjenom sarajevskom humoru, na volej su se nabacivala imena diznijevskog naboja: Butros Butros Gali (Boutros Boutros Ghali), Sadako Ogata, Jasuši Akaši (Yasushi Akashi) i ina. U početku su nam ta imena bila smiješna samo po zvuku, a kasnije su neka postala i smiješna i odvratna i po liku i djelu njihovih nosilaca. Teško je zaboraviti čuvenu paradu Butrosa Butrosa usred nesretnog Sarajeva. Ništa nam bolje ni pametnije nije imao poručiti, nego da na svijetu ima gorih i opasnijih mjesta...Ima, ima i bilo je i, sve su prilike, biće... Ima u svemiru crnih rupa. Tako Butros Butros. Jasuši Akaši, ista je perverzna škola.

A, počelo je kako valja. Na Univerzitetu u Tokiju ambiciozni Jasuši je studirao humanističke nauke i diplomirao iz sociologije i međunarodnih odnosa. Dobio je Fulbrajtovu stipendiju, magistrirao na University of Virginia,  a doktorirao na The Fletcher School of Law and Diplomacy, najstarijoj američkoj obrazovnoj instituciji ove vrste, koja je pri Tufts University. Karijera je mogla početi. I počela je, spektakularno. Jasuši Akaši je prvi Japanac, koji je postao visoki funkcioner Ujedinjenih nacija. To se dogodilo prije više od pola stoljeća, davne 1957. godine. Sputnjik je tada lansiran u orbitu oko Zemlje, a Akaši u orbitu Generalnog sekretarijata Ujedinjenih nacija. Nakon Sputnjika, je u svemir odletio Jurij Gagarin. Jurij Gagarin se odavno vratio na Zemlju, pa onda nesretnim slučajem otišao sa ovoga svijeta, a Jasuši Akaši još uvijek je u orbiti, sada kao senilni penzioner. Obilazi svijet, govori na brojnim skupovima, živi na visokoj nozi i, što je najvažnije, sve čini da sačuva mir i ljudske živote. Ne bih se čudio, da u nekim zemljama (Kambodža, Bosna i Hercegovina, Šri Lanka, Sudan, Kenija...), nastane kletva: Neka te spasi Jasuši Akaši! Rima nije savršena, ali je strah koji ova rečenica izaziva, u Sarajevu debelo utemeljen. Pjesnički uspješnije od mene, Akašija je ovjekovječio lirik pod pseudonimom Jaso. On je, u nepreglednim pejzažima mreže svih mreža ostavio i stihove:

Kada bi me neko pitao
šta ne bi trebao učiniti
ja bih mu rekao
nemoj da zmiji otrovnici
što živi u brdima
pod kamenom našim
nemoj da joj daš ime
Jasuši Akaši.

Jer ona napada ili ubija
samo ako je napadnuta ili se plaši
ako je ne diraš
ona je plemenita
ona ne bi da bude
Jasuši Akaši.

Počesto čujem, kako smo bili naivni očekujući intervenciju takozvane međunarodne zajednice, u vrijeme kad je đavo bio odnio šalu. Nismo bili naivni...nego, nismo imali izbora.

Navršila se bila treća godina od dana kada su Karadžićevi razbojnici počeli razarati grad i ljude u gradu i pamet u ljudskim glavama. Komandant UNPROFOR-a, mada je ta struktura u potpunosti ovisna o mudrovanju i zaključcima karijerista i kalkulanata tipa Akašija, zatražio je 8. maja 1995. godine zračne napade na položaje artiljerije srpskih ultranacionalista. Bijaše dojadilo i Bogu i ljudima. Jasuši Akaši je to glatko odbio i upisao se krupnim crnim slovima u Ljetopis Sarajeva, kao jedan između njegovih najperfidnijih neprijatelja.

Akaši je o stranama u bosanskohercegovačkom poganom ratu razmišljao kao neutralan posmatrač. On je događaje najčešće pratio iz luksuznog apartmana u hotelu Esplanada u Zagrebu, a Karadžićeve ukoljice i nesretne građane Sarajeva, Bihaća, Goražda i Srebrenice, smatrao jednostavno partnerima u igri, istina krvavoj, ali igri. Njegova uloga je bila najbliža nogometnom sudiji. On mora biti objektivan i nepristran...žuti karton može ponekad, ali crveni nikako. Konačno, sve je to definirano i u njegovom mandatu. Akaši je bio cinični eksponent jedne cinične politike. Govorio je, da Miloševića ne treba previše oslabiti, jer se s njim, kao partnerom, ozbiljno računa nakon rata. Snage međunarodne zajednice ne treba da podrže niti jednu stranu, pa makar na sceni bili zločinac i žrtva. Nije ga zanimalo to što je matematički jasno, da ne kazniti zločinca, znači nastaviti kažnjavati žrtvu. Sa istriverskih visina, on je rješenje vidio u (parafraziram) „mješavini prava i pravde, ravnoteži mrkve i štapa“...

Portret ovog bešćutnog diplomatskog robota, upotpunjuju i zapisi komandanta UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini od početka 1994. godine, generala Majkla Rouza (Michael Rose). Rouz o Akašiju bilježi:

„...Volio je vrlo neobične, prljave priče. Jedna od glavnih ticala se javnih toaleta u Parizu. I mada nismo shvatali u čemu je njen značaj, on je tu priču neprestano ponavljao, kad god je želio nečim da poentira svoje izlaganje...
...Gdje god je išao, pratile su ga privlačne sekretarice, tjelohranitelji i savjetnici. Znao je da bude nemilosrdan prema onima koji su ga ljutili...“

Predmet ovog zapisa je Jasuši Akaši, kao osvjedočeni neprijatelj Sarajeva. Nema smisla u ovom okviru ni započinjati priču o Akašijevoj sramnoj ulozi u Srebreničkom genocidu. Za taj zločin epskih razmjera, neće biti dovoljne ni stotine tomova. Svojevremeno je Kemal Kurspahić Akašija počastio odgovarajućom titulom: nadzornik genocida.

VJEKOSLAV MAKS LUBURIĆ

Vrijeme njemačko-ustaške okupacije, 1941-1945. godine, zasigurno je među najstrašnijim u polumilenijumskoj povijesti Sarajeva. Sve je počelo 15. aprila 1945. godine, kada su u Sarajevo ušle jedinice 46. njemačkog motoriziranog korpusa. Sve borbe oko grada su prestale 18. aprila u podne. Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala. U Zagrebu je 10. aprila proglašena Nezavisna Država Hrvatska, koja je obuhvatala i Bosnu i Hercegovinu. Prva jedinica ustaške vojske stigla je u okupirano Sarajevo tek 24. aprila 1945. godine. Tako je započelo jezivo razdoblje u kojem je život oduzet 9.071 osobi, od kojih su 7.092 bili Jevreji. Dakako, internaciji, progonu i fizičkom istrebljenju, prethodila je temeljita pljačka. Temeljita, velim, jer je pored grabežljive rulje, koja preti sva haj-huj stanja, postojala i dobro rarađena metodologija pljačke, poduprta i odgovarajućim zakonima. To je omogućilo i državnu pljačku. Ovih nekoliko važnih dokumentarnih detalja, samo su okvir za portret jednog između najstrašnijih neprijatelja Sarajeva.

Vjekoslav Luburić, zvani Maks nije rekorder po broju ubijenih Sarajlija, ali se ostali osvjedočeni dušmani ovoga grada s njim teško mogu mjeriti po sadizmu i karakteristikama patološkog ubojice. Luburić je indoktriniran ustaškom fašističkom ideologijom u logoru za obuku Janka Puszta, u Mađarskoj. Tamo je stekao povjerenje Ante Pavelića i Jure Francetića. Od Francetića je dobio nadimak Maks. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, Luburić brzo napreduje u ustaškoj hijerarhiji. Prvo je promoviren u bojnika i zapovjednika Ustaške obrane. Ova formacija će krajem 1942. godine promijeniti ime u Ustaški obrambeni sdrug. Luburiću je povjereno i upravljanje glavnim koncentracionim logorima, uključujući Jasenovac i Gradišku. Njegove posjete logorima bile su kratke, ali krvave. Prema navodima svjedoka, na nekoj svečanosti u Jasenovcu, Vjekoslav Luburić je u svom govoru između ostalog kazao: „...I tako smo vam mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali više ljudi, nego Osmansko carstvo za sve vrijeme vladavine Turaka u Europi...“ Karijera ovog zločinca bila je uspješna i 1944. godine kada je imenovan pukovnikom, te početkom 1945. kada je već general i ima naslov viteza. Tako potvrđen i krajnje odan poglavniku, dolazi u Sarajevo, da terorom pokuša makar odgoditi prestanak ustaške strahovlade u gradu. Luburić se smjestio u vilu čuvenog sarajevskog bankara i dugogodišnjeg predsjednika Trgovačko-obrtničke komore, dr Nikole Berkovića. Ta Berkovića vila, jedna je od najcrnjih tačaka Sarajeva iz vremena okupacije 1941-1945. godine. Vile više nema, Na njenom nekadašnjem mjestu ili u blizini, sada je glomazna i poružna višespratnica, poznat kao Gorenje neboder. Srećom po zdravu pamet, taj strašni prostor obilježava spomen-ploča, na kojoj jasno i precizno piše o čemu je riječ. Po instrukcijama Pavelića, Maks Luburić je zaveo takozvani Prieki ratni sud. Tokom Luburićevog boravka u Sarajevu, od 18. februara, do 4. aprila 1945. godine, dakle, za ciglih mjesec i po dana, prema pouzdanim podacima, zvjerski su ubijeno tri stotine dvadeset i troje Sarajlija. Nakon što je vajni general i vitez 4. aprila, pred samo oslobođenje, zbrisao iz grada, u dvorištu Berkovića vile pronađeno je dvadesetak leševa. Ali, vrhunac divljaštva Maksa Luburića bilo je vješanje 55 Sarajlija, u noći između 27. i 28. marta 1945. godine na kestenova stabla drvoreda od stare Fabrike duhana, do Zemaljskog muzeja. Još ima puno ljudi u našem gradu, u čiju se svijest trajno urezala ova strašna slika. Drugi aprila 2008. godine, ispred Filozofskog fakulteta u Sarajevu, otkriven je spomenik obješenim antifašistima, žrtvama bijesa Maksa Luburića. Uprkos brojnim dokazima i svjedocima, uprkos sasvim konkretnim ljudima, od kojih su jedni bili zlikovci, a drugi žrtve i dan danas ima nastojanja, ne samo da zločini relativiziraju, nego i da se u potpunosti negiraju. To jednostavno nije moguće. Riječ je o vremenu i režimu koji počivao na zločinu, ne samo kao užasnoj svakodnevnoj praksi, nego i kao ideologiji i programu i zakonima i propisima. Dakle, bez ostatka.

Znam jednog čestitog i u svakom pogledu ispravnog, dragog i pametnog čovjeka, s kojim prijateljujem decenijama, koji će na ovaj portret Vjekoslava Maksa Luburića imati prigovor, da su za portretisanje upotrijebljene prejake riječi, te da bi možda osuda bila djelotvornija, da su stil i sudovi manje eksplicitni...Može biti, ali meni je sve vrijeme bila na umu tragedija Sarajlija iz ove epizode njegove povijesti...Ta sudbina je bila eksplicitna, doslovna, da se normalan čovjek trenutno smrzne...Pa, takvoj raboti dolikuju i odgovarajuće riječi.

MEHMED-RUŽDI-PAŠA

Tokom višestoljetne osmanske uprave u Bosni, znale su se Sarajlije popeti svijetlom padišahu u Stambolu na perčin. Bivalo je to češće, nego što je sultan pronalazio način kako da ih dovede u red. Razne privilegije, koje su Sarajlije uživale, govore više o njihovoj, nego o carevoj snazi i odlučnosti. Kao rezultat stoljetnih napora, grad je uređen kao esnafska republika, koja je prema Carigradu nastupala, manje podanički, a više partnerski. To je značilo, mi ćemo urediti život u gradu prema našim običajima i interesima, ustanovit ćemo red i uredno ga kodificirati, a caru ćemo davati carevo i odazivati se pozivima u vojsku. Na temelju carske muafname, od 1572. godine pa do 1850. godine, građani Sarajeva su uživali privilegije slične povlasticama građana takozvanih “slobodnih kraljevskih gradova” u feudalnoj Evropi. Sarajevo je bilo oslobođeno nekih finansijskih davanja i kuluka. Muafnama je obnovljena 3. rebiul-ahira 1113. godine po Hidžri, ili 7. 9. 1701. godine nove ere. Zahvaljujući tome, vlast bosanskih namjesnika, istina nije prestajala na granicama Sarajeva, ali je bila znatno umanjena. sandžak-bezi, veziri i valije, nisu se smjeli duže od tri dana zadržavati u gradu. Sve to se počelo rušiti i prije ukidanja janjičarskog reda 1826. godine. Od kraja 18. do polovine 19. stoljeća, trajao je otpor sarajevskih esnaflija i ajana promjenama i reformama. Nekoliko žestokih upravljača Bosnom u prvim decenijama 19. stoljeća, među njima Ali-paša Derendelija, Huršid Ahmed-paša, Sulejman-paša Skopljak, Morali Bećir paša, a posebice Mehmed Ruždi-paša, Dželaludin-paša i Abdurahman-paša, bijahu krajnje neprijatelski raspoloženi prema Sarajlijama. Njihova mržnja nije ostala samo u mislima i na riječima, nego je ostvarena i kao krvava akcija. Zahvaljujući Zeki-efendiji Atijasu i sarajevskom nadrabinu dr Moricu Leviju, poznati su nam detalji jednog kabadahijskog čina vezira Mehmed Ruždi-paše. Evo nekoliko fragmenata iz tog zapisa:

„...Neki Jevrejin iz Sarajeva imenom Moše Havijo prešao je u Travnik na islam, lukavošću uvukao se u red derviša i dobio ime derviš-Ahmed. Neukom muslimanskom puku izdavao se za čudotvorca, nadahnuta božjom inspiracijom i narod je u njega vjerovao. Valjda je taj lažni derviš-Ahmed učinio kakav prepad na Jevreje, jer, kako priča veli, ovi su, kada je pethodnik Ruždi-paše (Derviš Mustafa-paša) stigao u Travnik kao valija Bosne upozorili pašu na lukave podvige tog lažnog derviša. Novi valija dao je pomenutog Mošu Havija, odnosno tog lažnog derviša-Ahmeda pogubiti. Muslimani grada Travnika bolno su osjetili njegovu smrt, ali se nisu usudili prigovoriti strogoj zapovijedi valijinoj.
Kada je nakon dvije godine tj. 1819. ovoga valiju zamijenio na položaju Mehmed Ruždi-paša, muslimani grada Travnika su mu se potužili da je krivicom Jevreja, a po naređenju njegovog prethodnika pogubljen njihov pobožni i sveti derviš-Ahmed. Ruždi-paši, koji je i sam bio derviš, taj događaj dobro je došao za njegove opake namjere i, pod izlikom da osveti tu nevinu prolivenu krv pobožnog derviša, zatraži od Jevreja grada Sarajeva 500 kesa groša na ime kazne, mimoišavši tako reći prave krivce, tj. Jevreje u Travniku, pošto je njihova opština bila siromašna i malena. Da sprovede tu svoju nakanu, on se lično uputi u Sarajevo, baci u okove pa u zindan (vlažnu tamnicu) hahambašu Mošu Danona i desetoricu jevrejskih prvaka i izda nalog da se javno pogube na stratištu svi uhapšenici ako mu se u roku od dva dana ne isplati 500 kesa groša. Ta je svota pretstavljala u ono vrijeme ogromni imetak. Uzalud su oni molili i preklinjali Ruždi-pašu za milost i nudili mu 5000 groša. Ruždi-paša nije se nikako dao umekšati, te je izdao strogu zapovijest svome dželatu da sutradan, u subotu dne 4. Marhešvana, ranom zorom odrubi glave svoj jedanaestorici uhapšenih Jevreja.
U Sarajevu je u ono doba živio čestiti starina Rafael Levi, saraf-baša (mjenjač), ugledan i viđen radi svoje ispravnosti i poštenja među svojim su građanima, a naročito među muslimanskim prvacima. Taj dobri starina došao je upravo u zadnji čas na sretnu pomisao da pobudi samilost i zatraži pomoć kod muslimanskih prvaka, a ovi su se, ganuti njegovim suzama, smilovali nesretnim zatočenicima i dali ovom starini vjeru, da će oni sutradan zorom na silu osloboditi utamničene nesretnike. Sutradan, u subotu u zoru, oko tri hiljade muslimana, tako kazuje priča, opsjedoše Ruždi-pašu u njegovom konaku , uđoše silom u konak, provale vrata zindana i oslobode Jevreje. Valija Ruždi-paša jedva je iznio živu glavu i pobjegao u Travnik. Čim je tigao u Travnik, poče odmah snovati kako bi kaznio buntovnike. Prvo što je učinio bilo je to, da je sastavio jednu opširnu predtstavku na visoku Portu, u kojoj je prikazao kako su se muslimani grada Sarajeva, pa i ostalo stanovništvo, zavjerili protiv Sultana, te je istu poslao po naročitom kuriru Visokoj Porti u Carigrad...“
No, ne oklijevajući, mahzar sultanu sastaviše i građani Sarajeva. u njemu su, između ostalog naveli:
„...Današnji valija bosanski, njegova ekselencija Mehmed Ruždi paša, nije poštivao prijašnje primjere već je trajanje svoga puta u svoje sjedište produžio na četrdeset dana. Na jedan dan pred njegov dolazak zatražio je veliku množinu hrane i zahtijevao da mu se šalje više nego što je to do sada bilo. Time je pritisnuo sirotinju i nemoćnike, nije gledao na pažnju fukare i nemoćnika koji ni u čem nisu zaslužili njegovu mržnju i neraspoloženje, te prema traženju dali sve vrste hrane i tako u sva kom pogledu udovoljili običajima gostoprimstva. On je protiv pravila noćio u našem gradu deset noći i ponovno tražio hranu, pa je uzeo i ubrao. Za to vrijeme je na ponizno stanovništvo našega grada natovario kojekakve klevete i izmišljao postupke koji će prouzrokovati kaznu. Do dva dana iza svoga dolaska zatražio je od stanovništva našega gradla, uvodeći jednu do sada nezapamćenu novost, pet stotina kesa. Kako nismo imali snage da to podnesemo, on je na dva dana prije polaska u svoje sjedište bez tužitelja strpao u zindan Jevreje. Pošto nije bilo mogućnosti da se dade tražena globa i kako nije bilo nikakva mjesta optužbi, niti je bio po srijedi kakav prekršaj, on je tu kaznu udesio samo zato da napuni svoju haznu. Da bi do toga na svaki način došao, on je poglavice Jevreja i kršćana, koji su nastanjeni u pomenutom gradu, kojima je od Fethe Fatihove data zaštita i sigurnost pohvatao i bacio u zindan, te im na vrat metnuo lance i lisičine. Mučio ih je na razne načine, polio ih je vrelom vodom i najzad počeo je s mučenjima kakva se ne pamte i kakva čovjek ne može da podnese...“
Mahzar je prvi potpisao Sejid Nurudin-efendija, nekib-ul-ešraf, otac čuvenog Fadil-paše Šerifovića, a za njim 248 ugledenih Sarajlija, kadija (sudija), muderisa (profesora medrese), imama (predvodnika molitve), vaiza (propovjednika), mualima (vjeroučitelja), hatiba (imama koji petkom kazuje hutbu, sedmično obraćanje vjernicima), derviša, serdengedždija (janjičarskih jurišnika), zaima (veleposjednika)...

Siledžija Mehmed Ruždi-paša, od onoga koji zatvara, postade zatvorenikom. Nije mu bilo dopušteno ni da promoli nos kroz prozor konaka, a kamoli da ode iz Sarajeva u Travnik i tamo smišlja kakvu novu nepodobštinu. Morade vezir kod sarajevskog kadije dati pismenu izjavu, u kojoj je naveo:
„...da je Sarajevo bilo mirno kada je došao, da su mu građani pripravili sve što je uobičajeno kada dolazi vezir (stan, ćumur i druge potrebe) i da su mu odali počast. Ja sam, veli Ruždi-paša, postupio nezakonito, što sam uhapsio nekoliko Jevreja i hrišćana i mučio ih...Sarajlije nisu uradile ništa protivno sultanovoj volji...“
Vezirova izjava je data 3. muharema 1235. hidžretske ili 22. oktobra 1819. godine. Uspjele su, dakle, Sarajlije, da Ruždi-paša bude svrgnut i pod stražom odveden u Carigrad.
A, haham-baša, rav Moše Danon, kada više nije mogao obavljati sve svoje nadrabinske dužnosti, odluči, da po tradiciji, život okonča u Svetoj zemlji. Krenu prema Dubrovniku, odakle je lađom namjeravao u Palestinu. Ne dade mu se. U Stocu promijeni svijetom. Uspomena na haham-bašu Mošu Danona, živa je i plodotvorna. Svake godine u junu, na dan njegove smrti, hodočaste bosanskohercegovački Jevreji, ali ne samo oni, na grob rava Moše.

OMER LUTFI-PAŠA LATAS

...i mirna Bosna. Prvi, izostavljeni dio ove rečenice, čarobna je formula, koju niko do dana današnjeg nije otkrio, mada su neka rješenja, posebice ono zavnobihsko, ličila na političku mudrost tog naboja. Učiniti Bosnu mirnom, to je bio i nalog sultana Abdulmedžid-hana svome nekadašnjem učitelju crtanja, a tadašnjem komandantu osmanske rumelijske vojske, Omeru Lutfi-paši Latasu. Ovaj avanturist nadmoćne inteligencije, prodoran i višestruko darovit, rješavajući kockarske dugove svoga oca i bježeći od nekakve švalerske afere, stanio se 1827. godine u Banjoj Luci, gdje ga je prihvatio hadži-Alija Bojić. Ne samo iz zahvalnosti hadžiji, nego i iz sasvim kalkulantskih razloga, dotadašnji Mihajlo Latas, lički pravoslavac, postao je Omer Lutfi. Nestrpljivim autorima, brzim na obaraču, omakne se ocjena da je ta karijera bila munjevita...Njegov uspon do vrhova vojne vlasti u osmanskoj državi potrajao je dvadesetak godina, ni prebrzo, ni presporo...taman. Odlučnost i vojnički dar, potvrdio je u borbama u Siriji, Kurdistanu i Albaniji. Po pravilu, to su bile kaznene ekspedicije.

Na talasu reformskih pokušaja, proklamiranih u ružičnjaku Topkapi saraja, dobio je Omer-paša 1850. godine pomenuti nalog i krenuo u pacifikatorski pohod na Bosnu. Bosna je po običaju bila nemirna. Bosansko plemstvo, prihvatajući islam, nije prihvatilo osmanski identitet. Begovat je ljubomorno čuvao, sem brojnih privilegija, i bosansku osobenost. Odavno bijaše jasno povučena linija između Bošnjaka muslimana i Turkuša. Gradaščevićev ustanak, bio je i programatski....Evo, ko smo mi i šta mi hoćemo. Ustanak je surovo ugušen, ali nije bio skršen ponos i buntovnički duh bosanskog begovata. Krajina se pobunila 1849. godine, za njom Hercegovina Ali Galib-paše Rizvanbegovića, potom ostala Bosna.

Ništa se dobro nije spremalo Sarajevu i Sarajlijama, kada su 4. avgusta 1850. godine u rano jutro topovske salve sa Vratničke utvrde najavile dolazak neumoljivog seraskera rumelijske vojske. Bosanski uglednici, predvođeni valijom Hafiz-pašom, dočekali su ga u Sarajevskom polju. Ovaj neobični gost, odmah se počeo ponašati kao domaćin. Nije se osvrtao na staru privilegiju Sarajlija, da ni bosanski namjesnici u njihovom gradu ne mogu boraviti duže od dvadeset i četiri sata. Latas je ignorirao posebnu gradsku delegaciju...nije ih ni pogledao, a kamoli štogod s njima progovorio.

Okrutni Latas, zarad svog porijekla i naglašenog neprijateljstva prema bosanskim prvacima, dobio je nadimak đaur-paša. Više od hiljadu pripadnika bosanskog plemstava različitog ranga i značaja, serasker je zarobio, mnoge odmah pogubio (među njima i Ali-pašu Rizvanbegovića), a brojne okovao i poslao u Carigrad, tamošnjoj pravdi. Okrutni Latas uz ostale bosanske prvake, utamničio je i najuglednije i najmoćnije Sarajlije: Fadil-pašu Šerifovića, Mustaj-pašu Babića, Ali-bega Dženetića, Abdulah Rašid-efendiju Uzunića, Sunulah-efendiju Sokolovića, Muhamedagu Bakarevića i druge...

O Omer-paši i njegovoj ulozi, moguće je više saznati iz nekoliko rečenica koje mu kao svom literarnom junaku u usta stavlja nobelovac Ivo Andrić, nego iz gomile historijskih rasprava. U nedovršenom romanu Omer-paša Latas, stoji:

„Jednom u sto godina dolazi carski serasker u Bosnu, jednom ili nijednom, ali kad dođe, onda može sve i vezati i drešiti, i oduzeti i dodati, i visoko popeti i nisko spustiti; kišu samo ne može puštati ni zaustavljati, ali drugo sve može. A jedino budale to ne znaju i ne vide, i jedino se izlapele begovske glave pouzdaju u svoje fermane i tapije, a ne znaju da je to davno prošlo i da ti papiri ne vrede ni toliko da se od njih naloži vatra nasred Sarajeva. To su neuki i slepi ljudi, koji ne razumeju sadašnjost i ne vide šta se oko njih dešava ni kud svet ide. Pa ni prošlost ne pamte, inače bi znali šta znači kad serasker stigne sa carskom vojskom. Ne znaju da takav čovek sve može, samo jedno ne: ne može se pred sultanovo lice vratiti nesvršena posla. Ne znaju, na svoju nesreću, ne znaju, da takav čovek nema nikom da polaže račun ni o broju skinutih glava ni o sumama utrošenih dukata. A to bi morali da znaju. To treba da zna svaki koji sebi i svojoj porodici i svima svojima želi dobro. I teško onom ko to na vreme ne vidi!“

Nema sumnje, Omer-paša je grobar bosanske begovske elite. To je poanta ove povijesne epizode, a ne priča o tome kako se Omer-paša oženio iz Erdelja, muzički obrazovanom djevojkom iz porodice Simonis i za njom dopremio prvi klavir u Sarajevo. Neka klavira, ali ne po tu cijenu.

ĐOGIZAM PROTIV SARAJEVA
SPOLJA I IZNUTRA

Evanđelje po Ivanu, počinje stihom: Na početku bijaše riječ...Život možda najznačajnijeg pjesnika dvadesetog stoljeća, koji je pjevao na ovom našem višeimenom jeziku, Branka Miljkovića, rezimiran je njegovim stihom: Ubi me prejaka reč! Malo je, uopće, stihova, koji su citirani toliko puta kao pomenuta dva. Nema sumnje, riječ pokreće brojne važne mehanizme...Riječ kao otkrovenje, molitva, komanda...Teško je, u ljudskom svijetu, zamislivo neko sasvim gluhonijemo postojanje. Ali i gesta je riječ i grimasa je riječ...Glava se gubila (i gubi) nakon jednog miga nekoga moćnog i surovog...u smrt se slalo (i šalje) i išaretom. Nečiji tik može dobiti snagu smrtne presude. Zavodljiva moć govora, donijela je i puno dobra, ali zadaća ovih zapisa je da naruže prononsirane neprijatelje Sarajeva, dakle one dušmane Šehera, koji su to postali vlastitom odlukom i sa strašću. Duga je povijest ovoga grada, no, vidno mjesto u pomenutoj galeriji zauzima i jedan novinar: Risto Đogo.

Risto Đogo je među onima, koji su na najružniji i najopsniji način uzvratili Sarajevu, na njegovoom gostoprimstvu i širini. Nije teško načiniti kroki ovog nesretnika: inteligentan na jedan sirov, brđanski način...preciznije, prepreden, lukav, proračunat; marljiv i ambiciozan, ali krajnje kooperativan u odnosu na vlast...svaku vlast; školski primjer sluganskog mentaliteta. Prije rata, strelovito je napredovao, dakako, zahvaljujući i talentu i smislu za organizaciju, ali u prvom redu, zahvaljujući naglašenoj ideološkoj pravovjernosti i poslušnosti. Povremene disonance u njegovom djelovanju, kao razumijevanje za pisanje Vuka Draškovića, samo su dodavali težinu ovom režimskom medijskom kapitalcu. Politički i općedruštveni kijamet, koji je zadesio ovaj naš ukleti prostor početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, nisu ni najmanje zbunili Ristu Đogu. On je, opet, izvrsno radio ono što su od njega tražili njegovi gospodari. Samo što u tim zahtjevima nije više bilo ni traga humanizmu i ideji o jednakopravnosti i...čak, bratstvu među ljudima i narodima...Naprotiv, program je bio izrazito neofašistički, neočetnički...Vajni urednik Paljanske televizije, proslavio se kod istomišljenika ogavnom nekrofilijom, monstruoznim pljuvanjem nevinih žrtava, posežući za falsifikatima i nepojamnim lažima...Evo, nakon toliko vremena, zaraza kojoj je ime Risto Đogo, počinje i mene obuzimati, pa grabim iz bisaga teške, krupne, a u osnovi odavno potrošene i isprazne riječi.

Zahvaljujući mreži svih mreža, moguće je u svako doba poslušati i pogledati sve bisere Riste Đoge. Taj sinhronitet, golema je blagodet, koje, može biti, nismo do kraja svjesni. Sve je moguće nebrojeno puta odvrtjeti. Kao da je jučer istresao na Sarajevo i Sarajlije bljuvotine, za koje je bio uobrazio da su cinizam...Cinizam, međutim, valja dosegnuti. Ta oštra, žestoka inetelektualna igračka, baš i nije za fukaru duhom.

Ne treba imati nikakvih iluzija i smatrati ovu pojavu jedinstvenom, ekskluzivnom...Daleko od toga. Pod svim bajracima klijaju, niču i bujaju Đogina braća po poganosti. Rasli su i rastu i u Sarajevu. Oni jednim klikom promijene ideološki, nacionalni ili konfesionalni ključ i počnu obilno povraćati svoju bolesnu suštinu. Ovu vještinu uvježbavaju pod čadorima političkog bašibozuka, pred kamerama i mikrofonima improviziranih i bezvrijednih televizijskih kanala, na populističkim tribinama i skupovima, na stranicama one štampe...Polupismeni i poluusmeni, sasvim demokratski, istrče na nepregledno internetsko i televizijsko polje, pa udri...a pseudoučeni i uistinu učeni, ali pokvareni, zaodjenu šugave ideje blistavim inetelektualnim ornatom. To im uredno plate ili ih, makar, potapšu po ramenu. Niko od njih nije puno bolji od Riste Đoge. Većina je samo bolje ili lošije premazana i zakamuflirana. Đogina sudbina bijaše, da je postao tip, da je udžbenički primjer svoje vrste i tu pomoći nema...
Također, poput svih na ovom mjestu, u ovoj novini akcentiranih, stigla ga je Mejlijina kletva. Neki su ljudi, prije pet godina, htjeli krstom obilježiti mjesto uz Zvorničko jezero, na kojem je kletva Mejlije Kuranije postala djelotvornom. Drugi im ljudi to nisu dopustili...pa su znak bacili u vodu. To ne valja. i to je izraz đogizma. Svaki umrli zaslužuje elementarni znak. Znak, čije su dimenzije nesrazmjerno šire i veće od pomenute novinarske ništarije, nije lijepo ni moralno rušiti i bacati. To samo kazuje, koliko je infekcija đogizma jaka i teško savladiva.