STRAH OD FOTOGRAFISANJA

Prijatelju,
konačno si vidio:
velikom brzinom ukoče se lica
i siva skrama prekrije nam smijeh.
Odvojeni naglo od svega na svijetu
mi čekamo beznadežno nepomični.
Ne može pogled nikako kroz dan.

A pjesma je:
Zatvoriti sva vrata
čuvati ceste, pristaništa…
Zatvoriti ljeto privremeno.
Ni da uđe, ni da izađe
ne smije nijedan glas, ni slovo.
Zamarati nepokretom
i slikama gluhog doba.

Vidio si, dakle,
Neko nas može smanjiti.
To je bolest od koje patimo.

A na jugu karnevali.
U sobama djevica
u njihovim očima od stakla
Skupljaju se krišom morske struje,
skupljaju se noću uoči praznika.
Pada gust i crven mrak.
Samo mi čekamo da nas neko odledi
i pusti još jednom sa slike u svijet.
To je ta bolest, prijatelju.

TROJICA

 

Na kamenoj ploči
Trojica čekaju
da fotograf
donese dobre vijesti.
Nema sumnje, mjesec april je na izmaku.
Nema sumnje, kiša žestoko pada.
Po ploči kad pada, to nije stvar za uzbunu.
Niz lica kad silazi, odnosi izglede na preokret.
Trojica dugo čekaju fotografa na kamenoj ploči.
Mladi…slični…godina…mjesec…dan…
Ispod crne krpe skriven
Fotograf samo vrti glavom.

KRUPNI PLAN

 

Sredinom tvoje glave
Jaše tatarska konjica.
Sredovječan si već.
Prepisali su revnosni sve ljutnje
Prenijeli nevjerice u knjige.
Ostalo ti je da gledaš trag grafitnih nogu
po kamenu.
Sredovječan si već
i nema ničega u mučnoj ljubavi prema vodi
sem potrebe da se vratiš.

Neke slike nejednake po izgledima na svanuće.
Ti i sestra plačete u snijegu. Ti sam. Otac sam.
Svi na okupu. Neki pilot. Crna žena s majkom ispod oleandra.
U sumrak žena je koračala od prozora do ulice
U lakoj haljini od muslina.
Vidio si kako prenosi neke riječi na onu stranu.
Ne napreži se.
Ne možeš sakriti glavu.
Tatarska konjica u naletu

Pretvara sve u gusti prah tišine.

PREOKRET

 

Prepoznaš me povremeno
kad poludim
I narastem u ludili.
Kad započnem glsovita svoja putovanja
Prepoznaš me.
A dobro znaš
Sve je oduvijek rješavala
Ova neuporediva ruka.
Ona bijaše jedini tumač tragova
U zamršenim predjelima tvoga vrata.
Otkopčam sitnu dugmad ispod grla
Otvorim tvoj strah kao ljetopis
i čitam:
Četvrtog dana mjeseca oktobra
Začudo, nježno obojenog te godine
Dogodio se prevrat.
Uzalud je neko od bedara do usana
Najdužim putem
Pronosio rđav glas o meni.
Uzalud.
Dogodio se prevrat.
Iz dubina glave
U udaljene krajeve carstva
Krenuli su glasnici neopozivo.
Ne čitam dalje.
Kasno je za neku drugu nesvjesticu.

HIROMANT

 

Kad pogledaš dolje niz ruku
prema širokoj delti dlana
ti zapravo gledaš ravno u pakao.
Umjesto tebe na strijeljanje izvode ponoć.

U prvi mah sjajna, strogost se, evo sveti.
Razgovaraj sa nožem, sa puškom, sa papom Bordžijom,
sa vojvodom od Velingtona
razgovaraj sa sitnim preokretima
sa starom mržnjom.
Huškaj
priliku ne smiješ propustiti.

A, možda
kad pogledaš dolje prema širokoj delti dlana
ti ne gledaš više.

DVIJE RUŽE

 

Svitanja su strašno lomili povici.
Pećina bijaše u prvoj sobi, pamtiš li.
Tvojoj radosti, sličnoj rijetkom porculanu
prijetila je blizina ulice koja maršira.
Možda još čuješ kako naglas čitam mučni red:

NIJE DOZVOLJENA SLOBODNA UPOTREBA
SVJETLOSTI I SJENKI
HITNE PROMJENE U NAČINU ISHRANE
OBAVEZNA LJUBAV PREMA DOMAĆIM
ŽIVOTINJAMA
I KORISNIM PTICAMA
PJEVANJE NEKA ZAVRŠI NEVESELO
KAO I SVE

Nisam ti tada znao reći
Šta veže naše opore nesličnosti
Ni kako ćemo zvati djecu
Ni ratuju li negdje još
One dvije ruže
Crvena i bijela.

KIPARIS

 

Sada te prepisujem
da ne postojiš više nečist
da odvojim tebe od napora i mirisa
(iste takve raduju te zvijezde)
U knjigu, u album, u groblje zađi
kao u šumu, u vinograd što zalaziš.
Gledaj, gledaj
to je kiparis
to što ukočen i koščat oponašaš.
I opet ništa novo.
Samo je sjena tvoja
sa sjenom onog drveta
u nekom srodstvu.

ODISEJ

 

Saznao si sve o vlažnoj postojbini
O korijenju koje hrani.
Tamo nema tvrdog jutra.
Nema straha od koraka.
Tamo nema osipanja.
Teče samo mutno zrenje.
Možda možeš da se sjetiš
kad si bio meko klupko.
Prava mjera svoga mûka.
Ti bi opet u taj mrak
kad zaklopiš um i oko
kad zaklopiš um i oko
i okreneš naopako, tajnovito putovanje.
Ti bi opet u taj mrak.
A, na slici
s druge strane
sve se vidi.
Na paukovom ostrvu
Tvoja smjerna vezilja odbija prosce
i otrovnu žaoku čuva za tebe.
Zalud želiš obazrivo
i sanjati i pjevati.

BLJESAK

 

Uhvaćeno u stupicu
tvoje lice biva tajno slovo.
To je sjena ili pokušaj bijega
obris
razblažen dah u nesagledivom pejzažu čekanja.
Neko zove upomoć iz dubine tek iskopanog jutra.
Lupanje srca čini od tog glasa muziku.
Lupanje srca u zvonu nedovršene katedrale
u prostoru tvoje bogomolje od kostiju
u utrobi nezamislivo malog letećeg stroja.
Zolja.
Sve što sada vidiš
to su kretnje ljute zolje pred očima.
Bljesak veže tvoj dah i opasnu ruku fotografa.
Bljesak otklanja svaku sumnju
u brzo klonuće.

KRUG

 

U neredu postoji sjaj
uz mnogo opasnih riječi.
Između dva točka spava zla namjera.
Umjesto bijega dozivaš ukočenu lokomotivu
rumenilo bakarnog kotla i osmjeh
sve nepotrebno danas.

Trošiš svoju malu snagu na gledanje.
Doveden si u snu na veliko groblje svrhe.
Na okupu bivša tvrdoća i tvoje veselo lice.
Prvi učitelj – nečujno zrenje hrđe.
Prva greška – traženje svoga imena.
Hrđava je zamisao to stradanje, brate.

SAMO TO

 

Da oboriš glavu
da klekneš
da porekneš sve svoje
i nećemo dirati sunce.
Da jedeš glinu
da u vinu ogledaš se
samo
kad ti damo
oči da otvoriš.
Da budeš i živ i mrtav
dugo
mi ništa drugo
nećemo.

MURANO

 

Glava živi vratolomno
usred vjetra iz prošlosti
usred zime.
Tek napukla ima smisla
na muranskom staklu neba.
Glava živi uporedo sa zvijezdama
i sa solju
ona nije ništa novo
ni kada se preobrati
u kometu.

RUKA

 

Ako me nema do ponoći
nema me.
Ako me nema u čaši
u zujanju okna
u četvrtku
nema me.
Popio sam gutljaj zebnje
i ona se nastanila
između mene i ponoći.
Ruka ne može
ni sebi pomoći.
Na dnu bunara
sanja
kako dotiče nebo.

NEDOSTOJNO

 

Mada ostavljam otiske
niko neće znati
šta sam učinio.
Nedostojno postoji sad u pjesmi
i liči na razbijen vrč
liči na nedjelo
iz pjesme.
Mada rasipam mučninu
i druge igračke
niko me neće pronaći.

FONTANA

 

Na rubu novčića
sumrak je.
Ima i drugih znakova
da neće biti dobro
Ali, sumrak je na sve strane
i mi se više nemamo gdje sakriti.
Samo strah iz presahle fontane
motri naše ruke.
Bacimo taj novčić
kao što kažemo:
laku noć!

HIDROCEFALIJA

 

U dodiru san i voda.
Oceanski moćna glava.
Na samo dno
sićušna java
potonula.

OTAC

 

Gle, kako se s čašom poigrava teža
onesviješten plod mladi vjetar njiše
mene grubo vade iz jutarnjih mreža
smrt se jutros zove pedagoški kliše.
Izgubljen u magli kasnih dijagnoza
otac me doziva, čujem sasvim jasno
u venama jeza prevelikih doza
smrt se danas zove poricanje glasno.
Treba da se sjetim svake naše priče
to govori usna sunčana, a snježna
žuti kapci tvoji, na primule liče
smrt je danas, eto, ubitačno nježna.
I šta ćemo sada – možemo li nešto
otplešimo začas i uđimo u vrt
jer, sve je, bez sumnje, zamišljeno vješto
taj se kratki ples, uvijek zvao smrt.

PORTRET U KOŠTANOM OKVIRU

 

Od greške i munje bićeš nešto brži
kao onog dana kad se podne sasu
sa crteža ljeta, sa raspetih koža
(u prašini zatim svjetlucahu laste).
Zatvoren u kosti plivaćeš po srži
ugledati pjesmu u jezivom času
kad izroni naglo iz dubine noža
(po sličnom zakonu u dan vrisak raste).
Ali, sve već može bez tvoje blizine
bez pogleda praznog, bez nejasnog zvuka
ptica izgubljenih u pustinji usne
(tamo će se pjesma i naš udes kriti).
Uzalud te traži oko iz daljine
tvoju igru guše dva koštana luka.
Nije stigla ludost u stih da se zgusne
(fotografu nisi odolio ni ti).

MAGNEZIJUM

 

Kad se jave modra sječiva i pijetli
Bože, kako tada zaborav me skoli
i kao da nikad umirao nisam
poželim da budem red slova na listu
da mi ime nekom, u nevidu svijetli
da moj pogled nekog neprestano boli
Bože, kako tada hladnoća me skoli
i zavolim vatru blještavu i čistu.
Na kamenoj usni čine nešto žreci
omamljeni trajno umovanjem sata
opsjednuti tužnom idejom o vodi
koja mutna kruži od srca do glave.
Izostati može svečanost na rijeci
odavno presahloj u predjelu vrata.
Voda stalno rađa, a nikad ne rodi
osim kad se noži o ponoći jave.

CAMERA OBSCURA

 

U tamnu komoru, ja i tvoja ruka
ulazimo danas bez ijedne riječi.
Siva tečnost čeka iza brane oka
da poteče naglo, da padne po slici.
A to vrelo oko, kao oko vuka
polifemski gleda, kako mrak nas liječi
od tvrdog života, od opasnog skoka
sličnog nesvjestici ili sličnog ptici.
Eto, sad si vječna, sad si nepomična
mada tvoje lice uporno prizivam
izvan slike više ne postoji ništa
držeći tu ruku, ja se vežem s tamom.
I nije li sve to igra nedolična
to što jednu ruku svetinjom nazivam
i nisu li slike tužna pristaništa
Gdje postojim trajno – dalek sebi samom.